TRKAČKI KLUB RUDAR

MURSKO SREDIŠĆE

Hej, vi trkači!

Pozdrav svim rudarima, kao i onima koji se tako osjećaju. :)

Pisati o trčanju... Hmmm, postoji li teži zadatak?
Pisati ne-trkačima o trčanju? Ali kako?! Kako im prenijeti taj osjećaj? Kako im objasniti tu ovisnost, bez da oni sami probaju?
Pisati trkačima o trčanju? Ništa manje nezahvalno... Doživljavanje trčanja je potpuno individualna stvar... Trčimo iz različitih razloga... Različite emocije doživljavamo za vrijeme i nakon trčanja... A nametati drugima svoje razloge i svoja mišljenja nikad nije bilo visoko na mojoj listi prioriteta.

O čemu da pišem? Što da vam pričam? Što da vas pitam?
O koroni? ;)

Jel korona zbilja ikoga spriječila da trči?
Iz naslova vidite moje glavne životne probleme. :) ... Pa što se trčanja tiče, miksam Slobodu i Dravu... Nekako se izmjenjuju u pravilnim razmacima od možda dva-tri mjeseca... Trenutno sam na Slobodi... Ali da, otjerali su me od tamo usred korona-histerije. Jako važan striček s naljepnicom civilne zaštite mi je rekao: možete trčati bilo gdje, ali ovdje ne smijete.

I onda sam ja s potpuno prazne Slobode, otišao na Dravu... A tamo neki potpuno drugi svijet... Sve prepuno ljudi kojima je socijalna distanca nepoznat pojam.

Uglavnom, vjerojatno vam je svima dosta korone, ali... Trčao prestati nisam... Nadam se da niti nitko od vas... Pssst, da vam odam jednu tajnu: trčim svaki dan još od 20. travnja... I prošle godine sam imao seriju kroz ljeto - stotinjak dana... Kako sam ove godine počeo ranije, mogao bih dogurati i do 150.

Pričajte... Pišite... Komentirajte... Što trčite... Zašto trčite... Koliko trčite... Kako trčite... Gdje trčite... Kada trčite...

Hmmm?
Ne?
Nitko?

Ok, mogu onda ja prvi, ali nemojte da se poslije nitko ne javi! :)

Kroz cijele 90-e sam bio atletičar... Ono, pravi atletičar (rekao sam pravi, a ne dobar ;)) na atletskoj stazi... Tada sam još bio Međimurec u Čakovcu ;) pa je to značilo na SRC Mladost.

Ali kako je tisućljeće završavalo, tako je završilo i moje treniranje atletike... A došli su posao, preseljenje u Varaždin... I kile... Puno puno kila. ;)

Fast forward na 2014. recimo... Lupam šakom po stolu i kažem: Dosta!!!

Počinjem trčkarati sa svojih 105 kila... Listovi me ubijaju već nakon stotinjak metara... Moram trčati da bih smršavio, a moram smršaviti da bih uopće mogao trčati... Začarani krug... Kvaka 22...

Ali znate već po sebi da to brzo ide. :)
I stvarno jest... Išlo je brzo... Redali se kilometri i raslo samopouzdanje i zadovoljstvo trčanjem.
I tako ja poželio 2016. istrčati svoj prvi polumaraton... U Varaždinu.

Nakon prvog došao drugi... Pa onda redom svi ostali. ;)
Stvarno ne znam koliko sam ih otrčao, ali ove godine samo jedan, zimski u Varaždinu... Prošle mislim da samo tri... 2017 i pogotovo 2018. puno više od toga.

Te 2017. je bio i moj prvi neslavni pokušaj na maratonskoj distanci... Zagreb... 28 km trčim savršenu utrku... Sve po planu, bez ikakvih problema... Ali maraton ipak ima više od 28 km... Grčevi... Stajanje... Istezanje... Mučenje... Odustajanje negdje na 33-34 km.

Ukupno imam pet maratona započetih, od kojih sam završio tri, a jednog čak i istrčao. ;)
Prvi kojeg sam uspio završiti, a i taj jedini kojeg sam istrčao (mislim pritom bez stajanja radi grčeva) su oba bila u Radencima 2018. i 2019... Kako su ove godine Radenci otkazani, mislim da u 2020. za mene neće biti maratona. ;)

Ali općenito puno manje trčim utrka u zadnje vrijeme.
Ali to ne znači da manje trčim.
Ili da manje uživam u trčanju.

Trčanje je moje "me time".
Trčanje je moj psiholog i psihijatar.
Trčanje je moja terapija.
Trčanje je moja potreba.
Trčanje, to sam ja.

Trčite, ljudi!