24 sata Ivanšćice by Ružica Pahor

MOJIH 24 SATA POHODA NA IVANŠĆICU 

Dan za danom odgađam pisanje ovog teksta jer mi je teže pisati o samoj sebi nego obuti gojzerice i zaputiti se na našu „Ivu“. A zašto onda uopće pišem? Samo iz jednog razloga. Nadam se da će ovo moje iskustvo i ove riječi potaknuti nekoga, ne samo na to da više vremena provede u prirodi, u nekim aktivnostima koje su nam u današnje vrijeme itekako potrebne, već i na to da prestane sanjati svoje snove i krene ih ostvariti. Vjerujem da svatko od nas može i više nego što mislimo.

Prošlo je tri dana od utrke pod nazivom 24 sata Ivančice u organizaciji kluba  SRD 315 Sjeverozapad iz Varaždina. Radi se o utrci koja traje 24 sata, a cilj je što više puta popet se na vrh Ivančice i naravno spustiti se. Pobjednik je onaj tko to uspije napraviti najviše puta u zadanom vremenu. Stazu kojom će se kretati bira svaki natjecatelj individualno. Utrka je započela 23.4.2021. godine u 19 h i završila 24.4.2021. godine u 19 h. Unutar tih 24 sata dozvoljen je i odlazak na spavanje, ali to nije bio moj odabir. Inače nemam u sebi natjecateljski duh. Na utrku sam došla jer volim istražiti svoje mogućnosti. Na istoj  utrci sam bila i 2019. godine i osvojila 1. mjesto u kategoriji žena s 11 uspona. Tada sam za utrku saznala par dana prije i zajedno sa suprugom odlučila otići probati popeti bar dva, tri puta. Na kraju sam samu sebe iznenadila i nisam bila ni svjesna što se dogodilo. Ove godine je bilo drugačije. Za utrku se znalo puno prije i prijavila sam se na poticaj prijatelja i prije svega supruga Renata koji je također ove godine postigao lijep uspjeh s 12 ostvarenih uspona. Bio mi je podrška cijelo vrijeme što itekako puno znači.

Ono što me najviše ljudi pitaju i što ih zanima je kako je to penjati se na „Ivu“ 12 puta i što me „tjeralo“ na to. Odgovor je jednostavan. Jednostavan u mojim mislima i osjećajima, ali vrlo teško mi je to pretočiti u riječi. Jednostavno kreneš i hodaš. Motivacija je svaki onaj cvrkut ptice, svaki šum lišća, svaki osmijeh ljudi koji također isprobavaju svoje granice istovremeno bodreći jedni druge. Ni u jednom trenutku nisam pomislila odustati. Najteži, ako to tako mogu reći, je bio zadnji uspon jer sam ostala sam. Suprug je odlučio taj uspon odraditi po stazi zvanoj Prekrižje, a ja sam odlučila i taj zadnji odradite preko Konja kao i prethodnih 11. Naravno da su noge već umorne, ali na svu sreću glava i srce još uvijek žele i mogu. S 11. usponom sam završila u 16 h, što znači da su mi ostala puna 3 sata za popet se i spustiti taj posljednji put . Znala sam da sada misli treba itekako zaposliti i nikako ne razmišljati o onome što je preda mnom. Taj 12. uspon bio je ustvari i moj osobni izazov s obzirom da sam prošli puta odradila njih 11 . U tim trenucima posebna motivacija mi je bio sin David. Ove godine navršava 12 godina pa sam samoj sebi rekla: „ Ajmo 12 uspona za njegovih 12 godina.“ Željela sam biti primjer i njemu, ali i svim svojim učenicima kakao riječ „ne mogu“ ne postoji. Da koliko god se činilo teško i nemoguće, ako vjeruješ i dovoljno jako želiš možeš. Da nikada ne smiju odustati od svojih snova, ali isto tako da ih neće ostvariti ako će ih samo sanjati. Jednostavno moraju krenuti, ne odustati i vjerovati. Baš to je ono što općenito u današnje vrijeme ljudima nedostaje. Upornost, vjera, pozitivan stav i borbenost.

Teško je u rečenice pretočiti sve te osjećaje i misli koje su me pratile na tih 12 uspona i silazaka. Koliko god napisala uvijek ostaje onaj osjećaj da to nije to. Kao što je i teško opisati onu sreću i ponos kada vidiš koliko možeš. Pri kraju posljednjeg usponu, kada sam shvatila da ću uspjeti, u jednom trenutku su me preplavile emocije i u očima zasjale suze… i to je osjećaj koji se ne može opisati već se mora doživjeti.

Pitaju me i što je s pripremama. Kako i gdje se pripremam? Nemam nikakve posebne pripreme. Osoba sam koja je stalno u pokretu. Pet puta tjedno odlazim u naš fitness centar gdje uz odličnu ekipu već godinama vježbam. Fitness mi je velika ljubav i vjerojatno, da nisam učiteljica, bila bi fitness trenerica. Volim ne samo vježbati već sve što naučim podijeliti s drugima. Osim toga volim biti i u prirodi, pa kao član PD Bundek iz Murskog Središća i TK Rudar koliko god mogu planinarim i trčim.

Posebno sam se iznenadila brzinom oporavka. Naravno da je nakon svega bilo i upala mišića i malo, ali stvarno malo umora. U šali sam govorila kakao nama je netko u tih 24 sata u kući dodao još nekoliko stepenica. Posebno mi se činilo da ih ima više kada sam se s kata morala spustiti u prizemlje. Ali znala sam da će to brzo proći i da treba nastaviti polako dalje. Tako sam već u ponedjeljak odradila lagani  trening i potaknula tijelo da se polako vraća u normalu. Sada 3 dana kasnije mogu reći da sam super.

Što dalje? Kao i obično nekih konkretnih planova nemam. Posvetit s poslu i pokušati svojim učenicima što više mogu olakšati ovaj novi način nastave, uživati s obitelji, nastaviti trenirati i družiti se što više s prirodom pa ćemo vidjeti što će me sljedeće iznenaditi. Još jednom moram zahvaliti svima koji mi upućuju čestitke i koji su mi podrška. Svi oni su utkani u tih 12 uspona i silazaka. Svi oni čine me ponosnom i sretnom. Posebno sam sretna kada mi netko priđe i kaže da sam ga potaknula da promijeni nešto u svom životu na bolje.

RUŽICA PAHOR

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *